.
.

TORCIDA


Ja ću se malo osvrnuti na onaj dio kad sam ja počeo ići na utakmice. To je bilo točno '80. godine, odnosno kad sam imao deset godina. Tada me je kao mulca zaista fasciniralo i navijanje i koreografija na stadionu. Poljud je tada bio i na manjim utakmicama dosta ispunjen, tako da je ići na utakmice bila milina jer se uvik navijalo, a i bilo je pizdarija koje bi se prepričavale cijeli tjedan do neke nove zgode. Meni su se tada usjekle slike tih starijih Torcidaša kao što su Kula (Vranjic), Vele (Kman), Skuda, Boka, Brale, Zamudio, koji su vodili navijanje i nas mlađe animirali da budemo kao oni. Tada je za upalit bengalku trebala posebna hrabrost, nije to kao sada kad i pičkice i djeca pale, jer bi drugovi milicionari uredovali protiv "nacionalističkih i huliganskih izgrednika". U samim počecima '80.-ih nije bilo toliko droge, jer je alkohol bio glavni stimulans. Sjećam se kad bi nastao neki konflikt između frajera koji se nisu složili "oko nečega", onda bi šake sijevale na sve strane, tada cijela Torcida ustane i navija: "Udri ga! Udri ga!". Bilo je tu dosta tuče među samom Torcidom, ali ja smatram da je to bilo puno zdravije, upravo zbog toga što se tada droga nije toliko konzumirala. Uostalom, po tome smo bili specifikum jer mislim da na ostalim stadionima nije bilo tako zabavno. Jedno vrijeme je bio ritual kad je naš Šure na poluvremenu utakmica utrčavao u teren sa Hajdukovom zastavom. On bi otrčao do centra, zabio bi zastavu u centar, kleknuo bi i prekrižio se. Tada bi nastupila erupcija oduševljenja, to je doslovno bilo kao u rimskim arenama. Cijeli sjever skandira: "Mi imamo Šuru šefa svog, Šuru šefa svog...". Šure, Blesi i Prki su nam prenosili utakmice "šampionskog Hajduka". Recimo kad bi utakmica bila nezanimljiva ili bi Hajduk nekoga napunio sa 3-4 gola, ali bilo je to nekad i na samom početku utakmice, onda je nastupala ta spomenuta trojka. Šure bi držao štap u ruci kao mikrofon i derao se npr. "Ide Zvezda u napad, Repi je prevario jednog Hajdukovog igrača, pa drugog, dodao do Savia i to je gol! Onda cila Torcida zviždi, "protestira", sad bome nije ugodno ni Šuri. Normalno tada Hajduk "preuzima inicijativu" i, normalno, pobjeđuje sa 4:1 usred Beograda. Onda bi nastao delirij, navijanje kao da je osvojeno nogometno prvenstvo. Šure se već nalazi na nečijim ramenima, likuje, stiska obje šake i, onako zajapuren s pljuvačkom na ustima, se dere: "Bit će ludo! Bit će ludo!". čini mi se da je otud i počela poštapalica kao "ludilo, ludilo brale...". Prki (Šandor Romano) je imao i imena i podatke sa davnih utakmica pohranjenjene u svoj notes. To je neke ljude fasciniralo. Kad bi Šure "prenosio" utakmicu, onda bi se sav zajapurio, a najsmješnije je to što bi on pomješao igrače; generaciju iz '60.-ih, '70.-ih i najaktualnije. Svi smo tada bili okrenuti prema njima. Nitko utakmicu pravu nije ni gledao. Koliko puta sam poslije utakmice išao gledati sportski pregled jer nisam vidio ni jedan gol sa utakmice. Onda bi mi otac znao reći: "Odnija te đava, pa jesi li bija na utakmici, šta još oćeš gledat!?". Tako je jednostavno nastajao u mojim očima kult Torcide čiji smo mi duh prenosili u škole, na ulice i u svoje obitelji. Sva spomenuta starija Torcida jednostavno je polako izmigoljila. Većina ih je morala ići u vojsku, neki su se oženili, neki otišli na brod, tako da je došlo do smjene generacije. Ta ekipa je bila zaista neprikosnovena, ne znam tko joj je onda mogao parirati. Svaka usporedba bi bila krajnje smiješna. To što ove neke navijačke skupine rade, to je ova ekipa radila daleko jače i bolje. Došla je i ta 1984./1985. sezona, neki novi klinci i nove vođe. Već ove manje utakmice su bile slabije posjećene, samo se masovnije dolazilo na derbije. Zbog takvog odnosa znali su nam se dogoditi Velež (posebno), Željo..., što ću kasnije obraditi, kao i utakmice Kupa UEFA i gostovanja. Hajduk je tada oscilirao od godine do godine. Znala je se među navijaće uvući letargija zbog slabih igara... Izgubila se ona autohtonost na Poljudu, koju sam spomenuo iz ovih nekih primjera. Što me je najviše nerviralo, to je kad se donosilo šalove engleskih, talijanskih i drugih klubova. Ova moja pričica je moj kut gledanja, netko je to proživljavao na drugi način, ja ću iznositi samo one stvari u kojima sam bio izravan sudionik, kako ovdje na Poljudu, tako i na strani. Torcida je zaslužila da se o Njoj piše, i da se ne zaboravljaju neke stvari. Torcida je bila način razmišljanja i image u ovom lijepom našem hrvatskom Splitu.

NAPISAO: Tošo
.
.